Ušara i penjač – fenomen odabira istih stijena

Svaka stijena nije jednako dobra za gniježđenje ušare. Istraživanje njezinih gnjezdilišta i penjališta u Sloveniji pokazalo je zanimljivu povezanost između toga, da penjač kao i ušara među hrpom stijena najčešće izabire visoke, strme, suhe, tople, raščlanjene i dostupne stijene. Sličnost u izboru stijena može se objasniti s ekološkim potrebama velike ušare i potrebama penjača.

Visina stijene i njezina strmost za ušare znače sigurno gniježđenje, penjaču pak veći penjački izazov. Tople i suhe stijene omogućuju uspješno gniježđenje jer ušara ne savija gnijezdo već polaže jaja neposredno na tlo. To svojstvo stijene je bitno i za penjanje, prvenstveno u zimskom i proljetnom periodu, koji se poklapa s periodom gniježđenja. Neravne stijene prikladne su za gniježđenje jer ušara može gnijezditi samo na dovoljno velikoj polici ili u rupi. Penjačima neravnine nude više različitih načina penjanja i tipova smjerova. Zbog načina prehrane sovi je bitna dostupnost stijene jer za lov treba otvorene nešumovite površine. Kako takve površine nastaju ljudskim djelovanjem, često su blizu naselja. S druge strane, najbolje posjećena penjališta su upravo ona do kojih je lako doći.

S obzirom na navedeno, nije neobično da penjališta prvenstveno nastaju upravo u gnijezdilištu ušare. Danas je poznato mnogo penjališta s kojih je ušara nakon pojave penjališta nestala, a o čemu svjedoče ostaci praznih gnijezdećih polica.

Foto: Tomaž Mihelič

Priča o uspjehu

Poznavanje ekoloških potreba biljaka i životinja kao i potreba penjača pomaže nam da sportsko penjanje prilagodimo prostoru tako da ima čim manje utjecaja na prirodu.

Prije nekoliko godina napravljen je važan korak naprijed uspostavljanjem dijaloga između penjača i čuvara prirode. Dogovorili smo se da ćemo se obavještavati o namjerama postavljanja novih penjališta, a ujedno smo se uhvatili rješavanja konkretnih problema na terenu.

Dobar primjer suživota ušare i penjača dolazi iz Slovenije. Kompromis je postignut na stijenama Lijak u Vipavskoj dolini i Štrkljevici na Kreškem robu. Na ovim je stijenama omogućeno penjanje koje ujedno osigurava dugoročni opstanak ušara. Štrkljevicu je ušara napustila početkom devedesetih godina zbog izgradnje penjališta. Kasnije su se penjači povukli sa stijene i ubrzo zatim se ušara vratila. Penjači su uspjeli naći dovoljno prostora za smjerove na račun smanjenih ograničenja u obližnjim penjlištima. Štrkljevica je postala dobar primjer kako se brzo neka vrsta može vratiti na stijenu ako joj je omogućen mir.

Foto: Tomaž Mihelič